Velika egzistencijalna napetost

U Zadru je u okviru festivalskog programa izvedbenih umjetnosti Zadar snova 4. kolovoza bila hrvatska premijera kazališne predstave Ivice Buljana Grobnica za Borisa Davidoviča. Svjetska premijera bila je 21. srpnja na Mittelfestu u Italiji. Riječ je o kazališnoj adaptaciji dijelova istoimenoga romana Danila Kiša, objavljena 1976. (Zbirka novela češće se susreće kao žanrovska odrednica Kišova najpoznatijeg djela, ali se zbog tematske povezanosti priča i likova često susreće i prva odrednica, kojoj sam sklonija.) Predstava je nastala u koprodukciji Mini teatra iz Ljubljane, Beogradskog Heartefacta, CZKD i Bitef Teatra, Novog kazališta iz Zagreba i festivala Zadar snova iz Zadra, a okuplja internacionalnu skupinu glumaca (Aleksandra Janković, Milutin Milošević, Vladimir Aleksić, Stipe Kostanić, Boris Vlastelica, Iva Kevra, Benjamin Krnetić, Nikola Malbaša i Marko Grabež).

Prizor iz predstave / Snimio Marin Gospić / Zadarski list

Nepretenciozan i dobro usklađen glumački tim redatelja Ivice Buljana, otvoren žanrovskom eksperimentu, uz glazbeni performans Mitje Vrhovnika Smrekara, na uspjeloj adaptaciji Kišova teksta dramaturginje Maše Seničić, demonstrirali su u svim segmentima izvedbe zavidnu mogućnost postdramskoga teatra da se uspješno posluži narativima postmodernističkog teksta. Redatelj ne ustrajava na dramatskom konstruiranju biografije sovjetskoga revolucionara, već rabi upravo romanesknu naraciju kao osnovno sredstvo (središnja pripovijedna svijest) scenskog iskaza i oblikovanja dramske teme. Naracija jasno nadrasta i inkorporirane mogućnosti tjelesnog teatra – dramske napetosti stvorene igrom tijela. U sjeni ekspliciranja narativnoga potencijala predstave ostaju i metaforizacija scenskih elemenata (primjerice, kiša ledenih kocaka ne demonstrira isključivo tjelesno nasilje nad jedinkom, već upozorava gledatelja na skliskost/nesigurnost/nedostatak uporišne podloge u društvenoj stvarnosti) i elementi glazbenog performansa.

Multipliciranjem jedinstvenog naratora u brojnim osobama i različitih povijesnih konstrukata identiteta glavnog lika/likova Borisa Davidoviča Novskog, uhićena 1930, u više osoba/tijela/glumaca redatelj je konstruirao priču koja funkcionira na ideji o fragilnosti biografije i (ne)mogućnosti prezentacije povijesti. Redatelj je poigravanjem prezentacijom identiteta sovjetskoga revolucionara iz prve polovice 20. stoljeća i multipliciranjem različitih viđenja povijesnih zbivanja prezentirao Kišovu viziju povijesnoga mehanizma kao cikličkog, aparata koji se obnavlja, održava i koji represivno djeluje na sudbine pojedinaca. Kiš transcendira mitsko zlo u strahote totalitarnih ideologija predstavljenim stradanjem u komunističkim gulazima. No fragmentima sličnih priča i osoba iz drugih vremena (Boris Davidovič Novski i Baruh David Nojman uhićeni su istog datuma u razmaku od 600 godina) i mješavinom jezika u songovima predstavljeno je i iskustvo holokausta, kao i iskustvo vječnoga terora nad individuom koja je drukčija od drugih (sovjetski Židov i Židov u srednjem vijeku).

Implicitni autor demonstrira i temu autopredodžbe žrtve koja se grčevito drži vlastitoga koncepta herojske autobiografije, čija se opsesija sukobljuje s opsesijom vlastitog krvnika (Fedjukin) koji nastoji iz žrtve izvući lažno priznanje kao nužno povijesno prolijevanje žrtvene krvi u višu svrhu. Mučitelj je svjestan nevinosti žrtve kao što je i žrtva svjesna jasnih uvjerenja vlastitog tlačitelja. Kovitlac etičnosti položaja žrtve i mučitelja doveden je do ruba u trenutku prolijevanja krvi nevine žrtve – nevinih mladića što bivaju ubijani pred očima zatvorenika za kaznu što tvrdoglavo odbijaju potpisati lažnu optužnicu.

Lik Borisa Davidoviča uvjerljivo je prikazan kao biografska struktura koja se otima jasnoj interpretaciji. Od faktografskoga, cenzuriranog zapisa policijskog istražitelja, propagandnog materijala, novinsko-izvještajnog materijala, usmenoga kazivanja znanaca i svjedoka te ispredanja legende o liku revolucionara koji je stvarao povijest i potom nestajao unakažen pod represivnom inačicom vlastite kreacije, likovi su istkali gledateljima fantastično-fantomsku kreaciju pripovijesti.

U konačnici je demonstracija jedne inačice fašizma, kakav je bio staljinizam, postala subverzijom kanona sovjetske nacionalne povijesti (metaforička igra s ikonografskim stereotipom djevojke-nacije u nacionalnoj nošnji), odnosno predstava destruira ideju o tumačenju općeprihvaćenih nacionalnih kanona povijesti. Jasno se razabire i stajalište o povijesti zla kao sadržaju svake ideologije i konstantnom obnavljanju njegovih oblika. Uspješno je prenesena i Kišova opsesija nemogućnošću konačnog i potpunog prikazivanja povijesti.